Loading...

Što je, zapravo, Istanbulska konvencija?

//Što je, zapravo, Istanbulska konvencija?

Što je, zapravo, Istanbulska konvencija?

Što je, zapravo, Istanbulska konvencija, što predstavlja, s kakvim je ciljem donesena, zašto ju je Hrvatska u siječnju 2013. godine potpisala, a danas oklijeva s njezinim prihvaćanjem i provođenjem?

Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kako joj glasi puni naziv, donesena je 2011. godine u Istanbulu, a na snazi je od 1. kolovoza 2014. godine. Pravno je obvezujući međunarodni ugovor, prvi u Europi koji kriminalizira različite oblike nasilja nad ženama, uključujući nasilje u obitelji, fizičko i psihičko nasilje, seksualno nasilje, seksualno uznemiravanje, silovanje, uhođenje, sakaćenje ženskih spolnih organa, zločine počinjene u ime “časti”, prisilni brak, prisilni pobačaj i prisilnu sterilizaciju.

U različitim zemljama, naime, s različitom tradicijom, običajima, kulturom, vjerom i društvenim okolnostima prevladavaju i provode se različiti oblici nasilja, no Konvencijom se proširuje pravni okvir kako bi ih sve obuhvatio, standardizirao i ojačao mehanizme kažnjavanja, kao i sustav pomoći i zaštite.

Konvencija, također, naglašava da je nasilje nad ženama kršenje ljudskih prava, oblik diskriminacije žena te uzrok i posljedica nejednakosti između žena i muškaraca, a od tijela vlasti zahtijeva proaktivno usvajanje opsežnih i multidisciplinarnih mjera kako bi se nasilje spriječilo, žrtve zaštitilo, a počinitelje progonilo.

Konvencija prepoznaje da je nasilje nad ženama rodno utemeljeno i jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce.

U Konvenciji termin “rod” označava “društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce”, a “rodno utemeljeno nasilje nad ženama” definirano je kao nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene.

Prihvaćanje Konvencije značilo bi nadogradnju postojećeg nacionalnog zakonodavstva koje se odnosi na žrtve nasilja, odnosno proširenje definicije nasilja, podizanje razine zaštite žrtve i strože kažnjavanje nasilnika.

Države bi, među ostalim, trebale osigurati i “odgovarajuće financijske i ljudske resurse” za borbu protiv svih oblika nasilja obuhvaćenih Konvencijom (koja štiti i druge žrtve nasilja – muškarce, djecu, starije osobe, tražitelje azila, migrante itd.).

Konvencija, među ostalim, nalaže da žrtve nasilja imaju pristup uslugama koje bi im pomagale pri oporavku, uključujući pravno i psihološko savjetovanje, financijsku pomoć, obrazovanje, pomoć pri pronalasku mjesta za stanovanje, pri zapošljavanju; države moraju otvoriti dovoljan broj odgovarajućih i lako dostupnih skloništa kako bi se osigurao siguran smještaj i kako bi se žrtvama, osobito ženama i djeci, aktivno pomoglo.

 

 

2017-11-02T10:34:10+00:00listopad 24th, 2017|