E-POMOĆ
Nasilje u obitelji uključuje „sva djela fizičkog, seksualnog, psihološkog ili ekonomskog nasilja koja se događaju u obitelji ili kućanstvu ili između bivših ili sadašnjih bračnih drugova ili partnera, neovisno o tome dijeli li počinitelj ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom ”.[1]
Nasilje nad ženama jest „…kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije žena i označava sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu fizičku, seksualnu, psihološku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu.” [1]
Nasilje u obitelji jedan je od najskrivenijih i najčešćih oblika nasilja nad ženama. Žene svih dobi podvrgnute su nasilju svih vrsta u okviru obiteljskih odnosa.
Rodno utemeljeno nasilje jest „nasilje usmjereno protiv osobe zbog njezina roda (uključujući rodni identitet / izražavanje) ili nasilje koje nerazmjerno više pogađa osobe jednog roda. Žene i djevojčice, svih dobi i podrijetla, najviše su pogođene rodno utemeljenim nasiljem. Ono može biti fizičko, seksualno i/ili psihološko.” (više informacija potražite ovdje).
Obiteljsko nasilje može pogađati sve osobe i može polaziti od svakoga člana obitelji: nasilje roditelja nad djecom ali i obratno, nasilje među braćom i sestrama, nasilje nad starijim članovima obitelji itd. Najčešći oblici obiteljskog nasilja su: nasilje nad djecom koje vrše roditelji i nasilje nad ženama koje vrše muževi/partneri.
Jedna od tri žene prijavila je neki oblik fizičkog ili seksualnog zlostavljanja od svoje 15. godine.
Trinaest milijuna žena u EU-u preživilo je nasilje unutar 12 mjeseci prije razgovora u okviru istraživanja (više informacija potražite ovdje).
Više informacija potražite na web-mjestu Interactive Data Explorer gdje su dostupni rezultati istraživanja.
Nasilje u obitelji događa se diljem svijeta i pogađa ljude iz svih socijalnih, kulturnih, rasnih pozadina, bez obzira na ekonomski status.
Da!
Nasilje koje djeca prožive ima negativan učinak na njihovo fizičko i psihičko zdravlje kao i na njihov osobni razvoj. Djeca su najčešće žrtve nasilja u poznatome okruženju, svojoj društvenoj mreži (obitelj, rodbina, susjedi i vršnjaci).
- psihološko nasilje,
- seksualno nasilje (uključujući silovanje, seksualno zlostavljanje djece),
- fizičko nasilje,
- uhođenje,
- ekonomsko nasilje,
- zanemarivanje.
- nasilje u intimnim vezama,
- seksualno nasilje (uključujući silovanje, seksualni napad i seksualno uznemiravanje ili uhođenje),
- trgovanje ljudima (uključujući prostituciju),
- prisilan rad,
- ropstvo,
- štetne prakse, kao što su prisilni brakovi, genitalno sakaćenje žena i takozvani zločini iz časti.
Psihičko nasilje uključuje sve činove počinitelja nasilja u obitelji koji rezultiraju strahom, poniženjem, osjećajima bezvrijednosti, ugroženosti i drugim vrstama psihološke tjeskobe u žrtava. [2]
Psihološko/emocionalno nasilje:
- ponižavanje partnera, nazivanje partnera pogrdnim imenima, npr. debelim, ružnim, glupim, ludim, narkomanom,
- uvjeravanje partnera da je „lud”,
- neprestano kritiziranje ili ispitivanje partnera,
- izazivanje partnerova osjećaja krivnje,
- narušavanje partnerova samopouzdanja,
- neprestano optuživanje partnera za varanje,
- prijetnje samoubojstvom,
- prijetnje ozljeđivanjem partnera, njegove/njezine djece, obitelji, prijatelja, kućnih ljubimaca,
- prijetnje prisilnim zadržavanjem partnera u psihijatrijskoj ustanovi, prijavljivanjem partnera policiji ili socijalnoj službi, posebno ako žrtva ima probleme sa zloupotrebom droge ili s psihičkim zdravljem,
- prijetnje prijavljivanjem nečijeg imigracijskog statusa vlastima,
- prijetnje pokazivanjem pornografskih slika žrtve davateljima usluga, obitelji, prijateljima, poslodavcu,
- izolacija partnera, djece od prijatelja, rodbine…
Seksualno nasilje uključuje svako seksualno ponašanje na koje se član obitelji prisiljava, s kojim se ne slaže ili koje ne razumije zbog svog stupnja razvoja. [3]
Seksualno nasilje:
- silovanje,
- seksualno zlostavljanje djece,
- uvredljive, ponižavajuće opaske sa seksualnim konotacijama,
- uskraćivanje seksa ili naklonosti,
- nametanje načina odijevanja, npr. izrazito seksualizirane odjeće ili odjeće koju počinitelj smatra „čednom”,
- prisiljavanje osobe na neželjene seksualne radnje,
- prisiljavanje osobe na gledanje ili sudjelovanje u pornografiji,
- podvođenje osobe, tj. prisiljavanje osobe na seksualni odnos s drugim ljudima u zamjenu za novac, drogu itd.,
- upotreba tehnologije u svrhu navođenja žrtve da objavi svoje seksualne slike,
- odbijanje upotrebe ili dopuštanja kontracepcije, što rezultira seksualno prenosivim infekcijama i/ili neželjenom trudnoćom.
Fizičko nasilje uključuje svaku upotrebu fizičke sile koja rezultira boli, strahom ili poniženjem žrtve neovisno o stvarnim ozljedama. [3]
Fizičko nasilje:
- udaranje šakama, udaranje nogama, grizenje,
- povlačenje za kosu,
- potapanje,
- ubadanje,
- paljenje,
- uskraćivanje lijekova,
- bacanje predmeta,
- izazivanje pobačaja u žene,
- ubojstvo žene.
Ekonomsko nasilje oblik je nasilja koji uključuje sve oblike poniženja i dominacije nad žrtvom uz uskraćivanje prava povezanih sa zaradom i sredstvima za preživljavanje. Neki oblici te vrste nasilja uključuju ograničavanje prava na zaposlenje i prava na upravljanje vlastitim novcem, prisiljavanje žrtvi na financijsku ovisnost ili na preuzimanje čitavog financijskog tereta u ime počinitelja nasilja.[4] Ekonomsko nasilje također uključuje neplaćanje uzdržavanja djeteta.
Financijsko/ekonomsko nasilje:
- sprječavanje partnera da se zaposli,
- uznemiravanje partnera na radnom mjestu,
- uskraćivanje partneru pristupa novcu,
- krađa novca koji pripada partneru ili djeci,
- kockanje na način koji ugrožava životni standard obitelji,
- nadziranje potrošnje i aktivnosti partnera,
- samostalno donošenje važnih financijskih odluka,
- gomilanje dugova,
- uskraćivanje novca radi nametanja smjera djelovanja, diktiranje potrošnje,
- uništavanje žrtvina vlasništva,
- neplaćanje uzdržavanja djeteta.
Zanemarivanje je oblik nasilja u kojem osoba ne pruža primjerenu skrb članu obitelji kojemu je ta skrb potrebna, primjerice zbog bolesti, invalidnosti, dobi, razvojnih poteškoća ili drugih osobnih okolnosti. [5]
- praćenje žrtve, pojavljivanje gdje god se žrtva nalazi,
- slanje neželjenih darova, pisama, razglednica ili poruka e-pošte žrtvi,
- uništavanje žrtvina doma, automobila ili drugog vlasništva,
- nadzor žrtvinih telefonskih poziva ili upotrebe računala,
- upotreba tehnologije (skrivene kamere, sustava za globalno pozicioniranje (GPS) itd.) za praćenje žrtve,
- vožnja pored ili zadržavanje u blizini žrtvina doma, škole, radnog mjesta,
- prijetnje ozljeđivanjem žrtve, njezine/njegove obitelji, prijatelja ili kućnih ljubimaca,
- traženje informacija o žrtvi upotrebom javne evidencije ili usluga pretraživanja na mreži, zapošljavanje istražitelja,
- pretraživanje žrtvina smeća ili obraćanje žrtvinim prijateljima, obitelji, susjedima ili kolegama,
- objavljivanje informacija ili širenje glasina o žrtvi na internetu, javnom mjestu ili usmeno,
- druge radnje koje služe kontroliranju, praćenju ili zastrašivanju žrtve. [6]
Više informacija o uhođenju potražite ovdje.
Psihološko zlostavljanje djece jest obrazac ponašanja koji negativno utječe na djetetov emocionalni razvoj ili osjećaj vlastite vrijednosti. To može uključivati neprekidno zamjeranje, prijetnje ili odbijanje kao i uskraćivanje ljubavi, podrške ili usmjeravanja. Emocionalno zlostavljanje često se vrlo teško dokazuje. Emocionalno zlostavljanje gotovo je uvijek prisutno kada se utvrdi postojanje drugih vrsta zlostavljanja. [7]
Fizičko zlostavljanje djece odnosi se na namjerne fizičke ozljede (u rasponu od manjih modrica do teških prijeloma ili smrti) koje nastaju kao rezultat udaranja šakama, prebijanja, udaranja nogama, grizenja, tresenja, bacanja, ubadanja, gušenja, udaranja (šakom, štapom, remenom ili drugim predmetom), paljenja ili povrjeđivanja djeteta na neki drugi način, a koje nanosi roditelj, skrbnik ili neka druga osoba koja je odgovorna za dijete. [7]
Zanemarivanje djeteta odnosi se na situaciju kada roditelj, staratelj ili neki drugi skrbnik ne omogućuje zadovoljavanje osnovnih potreba djeteta. Zanemarivanje može biti:
- fizičko (npr. ne osigurava se potrebna hrana ili zaklon ili prikladan nadzor),
- zdravstveno (npr. ne pruža se potrebno zdravstveno ili psihološko liječenje),
- obrazovno (npr. ne osigurava se obrazovanje djetetu ili se zanemaruju njegove posebne obrazovne potrebe),
- emocionalno (npr. ne obraća se pažnja na djetetove emocionalne potrebe, ne pruža se psihološka skrb ili se djetetu dopušta upotreba alkohola ili droga) [7].
Seksualno zlostavljanje djece uključuje aktivnosti roditelja i skrbnika kao što su milovanje djetetovih genitalija, penetracija, incest, silovanje, sodomija, pokazivanje spolnih organa i iskorištavanje kroz prostituciju ili stvaranje pornografskih materijala.
Seksualno zlostavljanje jest iskorištavanje, upotreba, nagovaranje, navođenje, poticanje ili prinuđivanje bilo kojeg djeteta na bavljenje ili pomaganje bilo kojoj drugoj osobi da se bavi bilo kojim seksualno eksplicitnim ponašanjem ili simulacijom takvog ponašanja. [7]
Ne!
Roditelji koji su nasilni prema svojoj djeci projiciraju odgovornost za nasilje na djecu. Govore da su djeca neposlušna, nedovoljno marljiva u školi, nepristojna itd. Sve su to izlike. Nasilje nikad nije pravi način odgovora. Roditelji imaju odgovornost potražiti pomoć da bi zaustavili nasilje i zaštitili svoju djecu.
Da, nasilje u obitelji uključuje sve oblike fizičkog nasilja.
Muškarci isto mogu biti žrtve nasilja u obitelji. Nasilje u obitelji prema muškarcima u najvećoj mjeri je počinjeno od strane drugih muškaraca iz obitelji (otac, djed, brat, unuk, nećak, udomitelj).
Obiteljsko nasilje je skup ponašanja čiji je cilj uspostaviti moć i kontrolu nad drugim osobama upotrebom sile, zastrašivanjem i manipuliranjem.
Istraživanja pokazuju da se nasilje u heteroseksualnim obiteljima događa u jednakoj mjeri kao i u homoseksualnim.
Zlostavljanje starijih osoba (starijih od 65 godina) mogu počiniti članovi obitelji, osoblje ustanova ili druge osobe. Najčešći oblici zlostavljanja starijih osoba uključuju zanemarivanje (tj. oduzimanje predmeta potrebnih za život), fizičko zlostavljanje (šamaranje, povlačenje za kosu, udaranje, guranje, tresenje itd.), psihološko ili emocionalno zlostavljanje (nazivanje pogrdnim imenima, ponižavanje, vrijeđanje, prijetnje, zaključavanje u kući ili stanu, uskraćivanje kontakta s drugim ljudima itd.), financijsko ili materijalno zlostavljanje (krađa, zloupotreba bankarskih usluga / kreditnih kartica, krivotvorenje potpisa, prisilno potpisivanje ugovora, oporuka itd.).
Institucionalno zlostavljanje starijih osoba događa se u institucionalnom okruženju, primjerice u domovima za starije osobe, bolnicama, ustanovama itd. Zlostavljači mogu biti članovi obitelji ili zaposlenici (osoblje koje njeguje bolesnike ili osobe s kojima starije osobe dijele životni prostor).
Transrodne osobe doživljavaju jedinstvene oblike zlostavljanja u obitelji. [6] Nadalje, transrodne osobe također mogu biti lezbijke, homoseksualci ili biseksualci, što dovodi do više potencijalnih oblika diskriminacije i teškoća.
Zlostavljanje transrodnih osoba u obitelji može uključivati sljedeće:
- prijetnje otkrivanja rodnog identiteta osobe bez njezina pristanka, npr. poslodavcu, obitelji ili zajednici,
- kritiziranje osobe da nije prava žena / pravi muškarac ako se tek nedavno javno očitovala o svojem rodnom identitetu ili ako se nije podvrgnula operaciji promjene spola,
- pokušaje uvjeravanja osobe da zaslužuje zlostavljanje jer hormoni utječu na ponašanje,
- uskraćivanje novca za promjenu spola (lijekove, odjeću ili kirurški zahvat),
- uskraćivanje lijekova (hormona); prisiljavanje žrtve na podvrgavanje operaciji promjene spola,
- usmjeravanje seksualnog ili emocionalnog zlostavljanja na dijelove tijela kojih se osoba srami ili od kojih se osjeća otuđeno,
- odbijanje upotrebe zamjenice ili imena osobe i ismijavanje rodnog identiteta osobe kritiziranjem njezina izgleda, načina odijevanja ili kakvoće glasa itd.
Trgovanje ljudima jest zlostavljanje osobe u svrhu njezina iskorištavanja i zarade na njoj. Riječ je o teškoj povredi ljudskih prava budući da ljudi postaju predmetom trgovanja. U tom slučaju netko posjeduje osobu i oduzima joj slobodu.
- Trgovanje u svrhu prostitucije
- Trgovanje u svrhu prisilnog rada
- Trgovanje u svrhu prisilnog prosjačenja
- Trgovanje u svrhu prisilne udaje
- Trgovanje u svrhu nezakonitog posvajanja
- Trgovanje u svrhu seksualnog zlostavljanja djece
- Trgovanje djece u svrhu dječje pornografije
- Trgovanje u svrhu služenja
- Trgovanje u svrhu prisilne kriminalne aktivnosti
- Trgovanje ljudskim organima/tkivima/krvi
Prema podacima Europola (Europski policijski ured) tijekom 2013.-2014. godine Europol je zaprimio 5.909 slučajeva sudjelovanja grupa organiziranog kriminala trgovanja ljudima gdje je 90% slučajeva trgovanja ljudima bilo u svrhu seksualnog iskorištavanja, 5,6% se odnosilo na prisilan rad, 1,9% na lažne brakove te 0,3% na prisilne kriminalne aktivnosti. Od ukupnog broja slučajeva 1,9% čine maloljetnici većinom djevojčice prisiljene na prostituciju i djeca prisiljena na prosjačenje (više informacija potražite ovdje). Kada je riječ o prisilnom komercijalnom seksualnom zlostavljanju, većinu slučajeva čine žene i djevojice (98 %).
Ne! To je mit. Nasilje u obitelji i rodno utemeljeno nasilje nisu privatna pitanja. Ne događaju se samo u intimnim vezama ili u okruženju obitelji. Taj mit utječe na smanjenje vjerojatnosti da će žrtve primiti ili potražiti pomoć [8].
Svojim porukama o muškoj nadmoći i „prirodnoj” ženskoj poslušnosti društvo potiče stvaranje okolnosti zbog kojih su nasilje u obitelji i drugi oblici rodno utemeljenog nasilja globalni problemi epidemijskih razmjera. Rodno utemeljeno nasilje predstavlja kršenje ljudskih prava. Stoga se ova vrsta nasilja ne može zaustaviti u privatnoj sferi. Intervencije države nužne su da bi se osigurala zaštita ljudskih prava uz pomoć različitih ustanova.
Ne postoji samo jedan čimbenik koji navodi pojedince na zlostavljanje partnera i/ili članova obitelji, već ono vjerojatno nastaje kao rezultat interakcije društvenih, situacijskih i individualnih čimbenika. Čimbenici rizika imaju jednu zajedničku značajku: zlostavljač ima potrebu ostvariti potpunu kontrolu nad svojim partnerom.
Zlostavljač može uvjeriti žrtvu da zaslužuje zlostavljanje/nasilje i da ga je na neki način prouzročila time što je nagnala počinitelja na „gubitak kontrole”. Zlostavljači navode različite razloge kao izlike za svoje nasilno ponašanje. Važno je naglasiti da žrtve ne uzrokuju nasilje. Zlostavljač kontrolira svoje ponašanje.
Čimbenici rizika uključuju:
- prethodno iskustvo kao žrtve nasilja,
- uvjerenje da je nasilje način rješavanja problema,
- potreba za ostvarenjem potpune kontrole nad partnerom,
- stav o nadmoći muškaraca,
- uvjerenje da je nasilje način odgoja djeteta,
- neravnopravnost spolova.
Ne. Zloupotreba alkohola i droga, stres i mentalne bolesti ne uzrokuju nasilje u obitelji, već se upotrebljavaju kao izlike za nasilje [9].
Da. Prema statistici, 85 % nasilnih muškaraca zlostavlja samo svoju intimnu partnericu / intimnog partnera ili člana obitelji. Većina muškaraca zlostavljači su samo u privatnoj sferi. Ondje ne očekuju negativne posljedice, pa smatraju da im je dopušteno koristiti se nasiljem. Često ozljeđuju samo dijelove tijela koji se pokrivaju odjećom. To ukazuje na visok stupanj kontrole.
Nasilno ponašanje NIJE prirođeno pojedincima. Razlozi za nasilje nisu uzrokovani biološkim obilježjima muškaraca jer većina muškaraca nije nasilna. Isto tako, nisu sve žene žrtve nasilja. Stoga ne možemo zaključiti da je uloga žrtve povezana s biološkim obilježjima žene. Pogrešno je misliti da žene žele biti žrtve zbog svoje potrebe da se netko brine za njih i da ih usmjerava.
„Rodno utemeljeno nasilje ima korijene u diskriminirajućim kulturnim uvjerenjima i stavovima koji održavaju nejednakost i nemoć, naročito žena i djevojaka. Razni drugi čimbenici, kao što su siromaštvo, nedostatak mogućnosti obrazovanja i sredstava za život i nekažnjavanje zločina i zlostavljanja, također doprinose kulturi nasilja i rodno utemeljenoj diskriminaciji i učvršćuju ih.” [10].
Nasilje u obitelji počinje se postupno pojačavati u pogledu razmjera i učestalosti nakon prvog nasilnog događaja. Obično počinje blažim oblicima psihološkog nasilja koje žrtva niti ne prepoznaje kao nasilje. Da bi zaustavila nasilje, žrtva polako prilagođava svoj život i prihvaća brojna ograničenja koja je postavio zlostavljač. Nasilje se pojačava zajedno sa zlostavljačevom rastućom potrebom za moći i kontrolom.
Žrtve nasilja ne mogu ostaviti nasilne partnere zbog mnogo razloga. Činjenica je da napuštanje nasilne veze može biti vrlo opasno. Najteže ozljede, pa čak i ubojstva žena događaju se kada nasilan partner shvati da će ga žrtva napustiti. Istraživanja pokazuju da se 76 % ubojstava povezanih s nasiljem u obitelji događa nakon što žrtve prekinu nasilnu vezu [11].
Pitanje ne bi smjelo biti „Zašto ona ne ode?”, već „Zašto on ne prestane?”.
Razlozi uključuju:
- strah,
- izolaciju, nedostatak podrške društvene mreže,
- financijsku ovisnost,
- emocionalnu ovisnost,
- sustav vjerovanja („svetost braka”, „djeca trebaju i majku i oca” itd.),
- nadu,
- sram,
- osjećaj krivnje,
- kulturne prepreke,
- nedostatak izvora pomoći.
Neke žene napuste nasilnu vezu tek nakon što partner postane nasilan prema djeci, dok druge odu kada djeca odrastu i postanu neovisna. Činjenica je da napuštanje nasilne veze može biti vrlo opasno. Stoga se žene odlučuju na taj korak tek kada im se čini da nemaju više ništa za izgubiti i spremne su riskirati svoj život. „Istraživanja su pokazala da su žene koje napuste nasilne partnere često žrtve teških tjelesnih ozljeda ili čak ubojstva. Posebnom riziku izložene su kada zlostavljač shvati da će žrtva otići. Američko istraživanje pokazalo je da je incidencija ubojstava žena veća za 75 % u žena koje napuste nasilne partnere u odnosu na one koje ostanu s njima.” [12]
Nakon što napuste nasilnu vezu, neke žrtve odluče se vratiti zlostavljaču jer nemaju prikladne uvjete i dovoljno snage da prevladaju brojne nesigurnosti, poteškoće i strahove s kojima se suočavaju. Stoga se nakon nekog vremena vraćaju nasilnoj vezi. [13]
Stručnjaci i druge osobe koje mogu pomoći žrtvi moraju nastaviti pružati podršku i ostati dostupni tako da se osoba ne ustručava i ne srami ponovno im pristupiti radi pomoći [14].
Česte reakcije ljudi na nasilje mogu biti:
- Nijekanje – nasilje se zapravo nije dogodilo, ova obitelj/zajednica/društvo nema povijest nasilja; žrtve nasilja lažu.
- Umanjivanje – nasilje postoji, ali nije tako loše kakvim se prikazuje; žrtve nasilja pretjeruju; radi se tek o pojedinačnim incidentima.
- Racionalizacija – nasilje se događa zbog opravdanih razloga; žrtva je „to” zaslužila; žrtva je izazvala počinitelja nasilja, a on/ona nije mogao/mogla drugačije postupiti.
- Pogrešno tumačenje – neprikladna, zavaravajuća, pogrešna terminologija ili definicija nasilja.
- Šutnja – zbog dugotrajnog vjerovanja da je nasilje u obitelji privatna stvar, muškarci i žene, počinitelji i žrtve nasilja, kao i svjedoci, ne usuđuju se progovoriti o njemu.
U obiteljima gdje ima nasilja u obitelji mogu se identificirati neke zajedničke karakteristike. Dvije su glavne karakteristike visoka razina kontrole i zlostavljačeva zlouporaba moći.
Ostale karakteristike uključuju:
- obitelj je izolirana, odvojena od drugih, sa slabom društvenom mrežom. Članovima obitelji nije dozvoljeno provoditi vrijeme s prijateljima, susjedima, djedom i bakom…
- visoka razina kontrole od strane dominantnog partnera (psihološka, fizička, financijska),
- žrtve nasilja žive u nasilnom odnosu i koriste različite strategije za preživljavanje poput nijekanja nasilja, umanjivanja nasilja, racionalizacije nasilja, idealizacije obiteljskog života…,
- stalna je atmosfera nesigurnosti, napetosti.
Posljedice nasilja u obitelji i drugih oblika rodno utemeljenog nasilja različite su i višestruke. Ne postoji jedinstvena „kombinacija” posljedica koja bi potvrdila te oblike nasilja. Nasilje u obitelji i drugi oblici rodno utemeljenog nasilja mogu imati različite posljedice na zdravlje žrtve.
Žrtva može izgubiti osjećaj sigurnosti, kontrole i povjerenja.
Posljedice nasilja mogu biti vidljive u:
- drugačijem načinu razmišljanja; izmijenjenom viđenju sebe, drugih, svijeta; poteškoćama s pamćenjem, koncentracijom; lošim očekivanjima u pogledu budućnosti…,
- izmijenjenoj emocionalnoj reakciji,
- fizičkoj reakciji, poteškoćama, poremećajima, bolestima,
- ponašanju.
Nasilje u obitelji i drugi oblici rodno utemeljenog nasilja također predstavljaju velik financijski teret za državu (zdravstveni troškovi, troškovi bolovanja, troškovi povezani sa sprečavanjem daljnjeg nasilja).
Način na koji djeca reagiraju na nasilje i posljedice koje pretrpe različiti su. Neke su posljedice vidljive i očite, dok su druge skrivene i teže ih je prepoznati. Važno je razumjeti vezu između različitih sastavnica toga kako dijete funkcionira (kognitivno, emocionalno i fizičko funkcioniranje i ponašanja). Posljedice nasilja moraju se ocijeniti u kontekstu djetetove razvojne faze, kao i u kontekstu djetetovog funkcioniranja u prošlosti i sada, trenutačne obiteljske situacije itd.
Posljedice su složene
Djeca imaju različite vrste razvojnih potreba ovisno o dobi. Iskustva nasilja mogu utjecati na ispunjenje tih potreba. Izloženost nasilju može utjecati na djetetovo fizičko zdravlje i razvoj, psihološko zdravlje, emocionalni i bihevioralni razvoj, oblikovanje identiteta, sliku o sebi, odnose s drugim ljudima i vještine samoodržanja. Stien i Kendall (2004.) naglašavaju da rezultati brojnih analiza upućuju na negativne posljedice iskustava nasilja i zlostavljanja tijekom djetinjstva na razvoj mozga; naime, te posljedice fragmentiraju funkcioniranje mozga i imaju negativan učinak na razvoj mozga, pamćenje i učenje.
Osjećaj sigurnosti, kontrole i povjerenja
Traumatična iskustva nasilja negativno utječu na osjećaj sigurnosti, osjećaj kontrole i povjerenje te ih mogu uništiti. Kao posljedica iskustva nasilja, djetetova percepcija sebe, drugih i svijeta može se promijeniti.
Poteškoće s regulacijom emocija i pobuđivanjem
Neprikladna vrsta privrženosti može smanjiti sposobnost djeteta da regulira naklonost (Forgash i Copeley, 2008.). To se često događa u slučajevima kada je dijete žrtva nasilja u ranom djetinjstvu. Dijete će naučiti „isključiti” neugodnu prekomjernu aktivaciju simpatičkog živčanog sustava spontanom aktivacijom parasimpatičkog živčanog sustava. Ponavljanje tog obrasca postaje temelj naknadnog iskustva srama i disocijacije kao preuveličane reakcije na stres (Forgash i Copeley, 2008.). Kao posljedica traumatičnih iskustava, mozak može ostati aktivan i spreman za obranu od opasnosti na dulje vrijeme. Sustav za upozoravanje u organizmu stalno je aktivan i pobuđen traumatičnim sjećanjima. To je stanje kroničnog stresa, koje ima neizbježne posljedice za fizičko, emocionalno, kognitivno i bihevioralno funkcioniranje djeteta. Djeca koja su žrtve nasilja i zlostavljanja često doživljavaju bilo ekstremnu reakciju, uzbuđenje i poplavu emocija ili emocionalno tupilo i izostanak reakcije (Stien i Kendall, 2004.). Čest osjećaj prijetnje, straha i sjećanja na traumatični događaj općenito dovode do izbjegavanja i emocionalnog tupila, koje služi kao zid protiv bolnih sjećanja i iskustava.
Disocijacija
Disocijacija je važan obrambeni mehanizam povezan s traumatičnim iskustvima. Ima dvostruku funkciju: pomaže pojedincu povući se iz traumatičnog iskustva radi izbjegavanja boli tijekom traumatičnog iskustva i posljedično onemogućuje integraciju traumatičnog iskustva u perspektivi njegovog života (van der Hart, Nijenhuis, Steele, 2006., Forgash i Copeley, 2008.). Na disocijaciju se gleda kao na rješenje za osjećaj bespomoćnosti.
Pamćenje
Iskustva nasilja, kao traumatična iskustva, s jedne strane mogu uzrokovati iznimno slikovito sjećanje, a s druge strane potpunu blokadu integracije iskustva. Na taj način, žrtva nasilja može bilo živo upamtiti traumatični događaj s pregršt pojedinosti ili se ne sjećati ničega, osim možda fragmenata. Kombinacija obojeg često je slučaj (van der Kolk i dr., 2007.). Kada dijete govori o traumatičnom iskustvu, važno je imati na umu da možda ne iznosi sve čega se sjeća; da određene okolnosti nisu opažene i stoga nisu zapamćene; da je dijete zaboravilo neke stvari; da su se neke stvari „promijenile” kada su stvari kojih se sjeća pomiješane s novim informacijama ili da su nedostaci u sjećanju „dopunjeni” vlastitim objašnjenjima i informacijama; određeni sadržaj potisnut je u nesvjesno pod utjecajem psiholoških obrambenih mehanizama, dok će se drugi s vremenom vratiti. Određena djeca, kao i odrasli, možda nemaju verbalno sjećanje iskustava nasilja, dok je emocionalno pamćenje spremljeno u tijelu. Potonje je zbog toga što se dio mozga zvan hipokampus, koji omogućava pohranu pamćenja, razvija tijekom druge i treće godine života, dok je amigdala, dio mozga koji detektira užas i strah, zrela u vrijeme rođenja (Burke, 2012., van der Kolk, 1996.).
Poteškoće u međuljudskim odnosima
Djeca koja su žrtve nasilja često doživljavaju poteškoće u pogledu povjerenja, u sebe i druge, poteškoće sa stvaranjem veza s drugima te poteškoće u izražavanju i prihvaćanju privrženosti. Često postoji snažna potreba i čežnja za bliskošću s jedne strane i strah od bliskosti s druge strane, što može predstavljati rizik od iskustva boli (Stien i Kendall, 2004.). Djeca mogu razviti izvjestan broj strategija preživljavanja povezanih s međuljudskim odnosima. S njima se suočavamo tijekom psihološkog savjetovanja. Ponekad djetetu treba mnogo vremena kako bi polako napravilo korak dalje u odnosu i pokušaju povjerenja. Ponekad dijete izvana može izgledati otvoreno; međutim, zapravo je rezervirano. S druge strane, ponašanje djeteta može biti uznemirujuće ili čak destruktivno. Dijete možda nije voljno surađivati, može odbiti vas ili psihološko savjetovanje bilo izravno ili neizravno ili se može ponašati buntovnički. Međutim, dijete također može biti vrlo poslušno, surađivati, brzo stvarati bliski odnos i idealizirati vas. Neka djeca imaju snažnu potrebu za kontrolom u odnosu.
Pogrešan model
Fizičko nasilje koje dijete doživi u svojoj obitelji bilo kao izravna žrtva ili svjedok može stvoriti „poruku” da je fizičko nasilje prihvatljiv način rješavanja sukoba i stjecanja kontrole nad ljudima. Prema van der Kolku (1997., te Stien i Kendall, 2004.), postoji deset puta veća vjerojatnost da će dječaci koji vide kako njihov otac zlostavlja svoju partnericu zlostavljati svoju partnericu kao odrasli muškarci, za razliku od muškaraca koji nisu doživjeli partnersko nasilje kao djeca.
Djeca, kao i odrasli, razvijaju različite strategije kako bi preživjela iskustva nasilja. Te su strategije pojedinačni obrasci razmišljanja i djelovanja. Neke od tih strategija jesu sljedeće:
- povlačenje, pasivnost – biti neprimijećen, izbjegavati nasilje itd.,
- marljivost i poslušnost – radi sprečavanja nasilja,
- buntovničko ponašanje, destruktivno ponašanje itd. – vjerojatno radi privlačenja pozornosti („kako bi netko vidio njihovu uznemirenost”),
- emocionalno tupilo,
- disocijacija,
- preopterećenost zaštitom sebe, braće i sestara, roditelja od nasilja – stalno je „na oprezu”,
- stalna pažnja i zaštita odrasle osobe koja je žrtva nasilja u obitelji (najčešće je to majka) – želi imati kontakt i vizualnu kontrolu,
- stalna emocionalna podrška žrtvi nasilja u obitelji,
- odbacivanje osobe koja je žrtva nasilja u obitelji,
- dijete zauzima stranu zlostavljača – niječe, umanjuje zlostavljanje i može započeti sa zlostavljanjem,
- ili potpuno odbijanje nasilja ili slijeđenje modela nasilnog ponašanja, koje „pruža osjećaj moći”,
- neodvajanje od omiljene igračke, što djetetu pomaže da se „uhvati u koštac” s iskustvima nasilja,
- bijeg u maštu,
- ili pokušaji postizanja iznadprosječnih akademskih i sportskih postignuća ili prestanak zalaganja u školi,
- preuzimanje uloge odrasle osobe u obitelji koja mora obavljati sve kućanske poslove, brinuti se o mlađoj braći i sestrama itd.,
- delinkventno ponašanje,
- zlouporaba droge i alkohola,
- poremećaji u prehrani,
- samoozljeđivanje,
- suicidalne misli i pokušaji samoubojstva,
- psihosomatski problemi i bolesti.
Strategije preživljavanja pomažu djetetu da preživi i zaštiti se od nasilja te su kao takve pozitivne; međutim, takve su strategije dugoročno štetne za osobni razvoj djeteta. Prikladna rana intervencija radi zaštite djeteta od iznimne je važnosti za ublažavanje posljedica nasilja koje dijete peživi.
Iz poglavlja „Put prema djetetu koje doživi zlostavljanje – kako ponuditi prikladnu podršku i pomoć u rješavanju posljedica nasilja”. Vodič za rad sa ženama i djecom koji su preživjeli zlostavljanje. [15]
Žrtve nasilja u obitelji i drugih oblika rodno utemeljenog nasilja mogu [16]:
- izgledati pozorne i željne da udovolje svom partneru/roditelju koji ih zlostavlja, složiti se sa svime što kaže ili čini,
- svom partneru/roditelju često javljati gdje se nalaze i što rade,
- dobivati česte, kontrolirajuće, zlostavljajuće telefonske pozive od svog partnera/roditelja zlostavljača i/ili ih njihov partner slijedi,
- nije im dozvoljeno održavati kontakte sa svojom obitelji i prijateljima ili im je to zabranjeno,
- nije im dozvoljeno izlaziti u javnost bez partnera ili to rijetko čine,
- imati ograničen pristup novcu,
- zadobivati česte ozljede koje potom objašnjavaju kao posljedice „nezgode”,
- često i bez objašnjenja izbivati s posla, škole ili društvenih događanja,
- nositi odjeću kako bi prikrile modrice ili ožiljke,
- pokazivati promjene u svom ponašanju i osobnosti (nisko samopoštovanje čak i ako su bile samopouzdane, povučenost itd.),
- imati emocionalne i mentalne poteškoće (depresija, anksioznost, suicidalnost itd.).
Glavni razlozi za suzdržavanje od otkrivanja zlostavljanja [17]:
- okrivljavanje samog sebe, osjećaji krivnje, srama i neugode,
- strah da nitko neće povjerovati,
- strah da će otkrivanje dovesti do pojačanja nasilja,
- strah od formalnog postupka (policija, socijalna služba, sud) i posljedica tog postupka (gubitak djece, partner kažnjen zatvorskom kaznom…).
Glavni razlozi zašto je djeci teško otkriti svoja iskustva nasilja i zlostavljanja:
- manipulacijske tehnike zlostavljača,
- prijetnje zlostavljača,
- zlostavljač podmićuje dijete različitim „privilegijama” ili koristima,
- osjećaj privrženosti prema zlostavljaču temeljen na njihovom odnosu (u slučaju kada je zlostavljač jedan od roditelja ili skrbnika, taj je odnos posebno složen),
- strah da nitko neće povjerovati,
- strah od gubitka roditeljske ljubavi,
- osjećaj krivnje zbog zlostavljanja (do kazne je došlo zbog neprimjerenog ponašanja itd.),
- osjećaj krivnje i odgovornosti zbog raspada obitelji (ako se zlostavljanje u obitelji otkrije),
- osjećaj krivnje i odgovornosti za ono što će se dogoditi sa zlostavljačem (zatvorska kazna),
- osjećaj srama,
- ograničene komunikacijske sposobnosti malog djeteta,
- negativna iskustva nakon otkrivanja zlostavljanja,
- nedostatak podrške i zaštite od strane roditelja koji nije zlostavljač,
- emocionalna povezanost sa zlostavljačem,
- neravnoteža moći između odrasle osobe i djeteta.
Rizici fizičkog nasilja i psihološke povrede [16]
- Prijetnje i zlostavljanje mogu postati sve jači, što dovodi do ozljeđivanja žrtve, djece, prijatelja, obitelji ili kućnih ljubimaca.
- Zlostavljač može provesti svoje prijetnje o samoubojstvu u djelo i nauditi si.
- Zlostavljač ne prestaje sa zlostavljanjem, uhođenjem te verbalnim i emocionalnim napadima. To je posebno problematično ako zlostavljač ima stalan kontakt (npr. tijekom posjećivanja koje naloži sud).
- Ozbiljne fizičke ozljede i/ili smrt žrtve.
- Silovanje ili seksualno zlostavljanje žrtve.
Rizici povezani s djecom [16]
- Emocionalno, fizičko i/ili seksualno zlostavljanje.
- Povećani rizici za djecu zbog nenadziranog ili slabo nadziranog posjećivanja od strane zlostavljača.
- Gubitak djece (gubitak skrbništva ili moguća otmica od strane zlostavljača).
- Negativan utjecaj na djecu zbog raspada obitelji i nasilja u obitelji.
Rizici povezani s financijama [16]
- Zabrinutost zbog nemogućnosti plaćanja sudskih troškova.
- Lošiji životni standard – moguć gubitak doma, imovine i susjedstva.
- Gubitak dohotka ili posla – moguć gubitak partnerovog dohotka, moguća potreba za napuštanjem posla zbog preseljenja ili samostalne skrbi za djecu, nemogućnost obavljanja posla zbog prijetnji i zlostavljanja.
Rizici povezani s odnosom [16]
- Gubitak partnera i prekid veze.
- Gubitak pomoći oko djece, prijevoza, kućanstva.
- Gubitak skrbnika (za stariju osobu ili osobu s invaliditetom).
Rizici povezani s odnosima s obitelji, prijateljima i zajednicom [16]
- Strah od negativnih reakcija prijatelja, članova obitelji i stručnjaka.
- Žrtvi nitko ne vjeruje ili je ne doživljavaju ozbiljno, okrivljavaju je ili prisiljavaju na djelovanje koje joj se „ne čini u redu”.
- Osuđivanje žrtve da je loša supruga, majka, dijete, otac, suprug, partner…
- Strah od toga da će ljudima biti neugodno jer moraju „izabrati stranu” ili jer se ne žele miješati.
- Zabrinutost žrtve da će biti na teret prijateljima i obitelji ako ih zamoli za pomoć.
- Na žrtvu bi se mogao vršiti pritisak da ostane u vezi zbog religijskih i/ili kulturnih vjerovanja ili jer djeca „trebaju oca”.
- Zabrinutost da će djelovanje osoba koje žele pomoći zapravo pogoršati situaciju (učiniti je opasnijom).
Traženje pomoći jest proces koji se često odvija u više faza. U svakoj fazi traženja pomoći žrtve nasilja traže način kako da prekinu nasilje, a ne nužno i vezu. Vrlo su važne informacije o različitim dostupnim resursima za pomoć i podršku. Žrtvini osjećaji o zlostavljanju, zlostavljaču i samoj sebi podložni su promjeni. Stoga je važno da se stručnjaci i druge osobe koje mogu pomoći žrtvi pobrinu da se žrtva ne suspreže i ne srami zato što je zatražila pomoć od njih nakon što dođe do takve promjene. [17]
Ne.
Važno je potaknuti žrtve nasilja da progovore o svojim iskustvima zlostavljanja, pomoći im da shvate svoju situaciju i pružiti im potrebnu pomoć. Čak i ako mislite da niste u prikladnom položaju da ponudite kvalitetnu podršku i intervenciju koja bi u potpunosti odgovarala žrtvinim potrebama, važno je imati na umu ono najmanje što svi možemo učiniti, a to je saslušati žrtve nasilja, ne nijekati ili umanjivati njihova iskustva i ponuditi im emocionalnu podršku. Mnogim osobama koje su bile žrtve zlostavljanja podrška osobe koja ih sluša i vjeruje im može biti vrlo važno iskustvo.
Važno je ostvariti poticajan razgovor; osnova za poticajan razgovor jest sigurno okruženje i poticajan, pouzdan odnos.
Poticajno okruženje sastoji se od:
- fizičke i emocionalne sigurnosti;
- povjerljivosti;
- jasno istaknutih letaka, plakata i materijala s informacijama za žrtve nasilja mogu žrtvama nasilja pružiti važnu poruku da se nalaze na mjestu na kojem mogu sigurno govoriti o nasilju. Materijali moraju biti dostupni u različitim formatima i po mogućnosti na različitim jezicima.
Poticajan odnos sastoji se od:
- razumijevanje bez osuđivanja;
- empatična podrška;
- spol osobe koja nudi pomoć može biti važan čimbenik.
- Kad dobivate potrebnu podršku.
- Kad su ljudi vjerni.
- Kad vas se ne osuđuje.
- Kad ste prihvaćeni takvi kakvi jeste, ono što doživljavate, osjećate i mislite.
- Kad vas se čuje.
- Kad su ljudi jasni.
- Kad ste prihvaćeni takvi kakvi jeste.
- Kad se odnos čini iskrenim.
- Kad su ljudi otvoreni i poticajni.
Postavite pitanja o nasilju u obitelji i drugim oblicima rodno utemeljenog nasilja samo ako osoba nije u ničijoj pratnji. Partner s kojim je u intimnoj vezi, član obitelji ili odrasla djeca mogu biti počinitelji.
- Slušajte bez osuđivanja.
- Opažajte (što vidite, čujete, kako osoba govori, njezin govor tijela).
- Pitajte, no ne ispitujte.
- Ne donosite zaključke naprečac.
- Budite iskreni.
- Ne pokušavajte spasiti osobu.
Smjernice za aktivno slušanje
- Slušajte pažljivo i ne prekidajte.
- Poštujte značenje tišine – morate je dopustiti i morate biti u stanju nositi se s njom.
Obratite pažnju na govor tijela
- Govorom tijela pokažite da obraćate pažnju i da ste zainteresirani.
- Pružite neverbalni poticaj za razgovor (tj. kimanje).
- Obratite pažnju na neverbalnu komunikaciju primatelja.
- Neka vaše ponašanje bude poticajno i ljubazno.
- U redu je pitati:
- „Kako vam mogu pomoći?”
- „Je li sve u redu?”
- „Trebate li pomoć?”
- „Osjećate li se ugroženo?”
- „Je li vaš život ili život vaše djece ugrožen na bilo koji način?”
- „Jeste li rekli ikome za nasilje/zlostavljanje dosad?”
- Pokažite, izrazite da razumijete koliko mora da je teško osobi.
- Izrazite brigu. Recite joj da želite pomoći.
- Ako je osoba uznemirena, pomognite joj da se smiri. Pitajte je što bi joj moglo pomoći da se smiri.
- Pokušajte joj pomoći osigurati fizičku sigurnost.
- Slušajte što osoba govori (verbalno i neverbalno).
- Objasnite što možete učiniti, kako možete pomoći.
- Naglasite da je osoba jaka jer je preživjela iskustvo nasilja i otkriva informacije o nasilju.
- Obratite pažnju na ono što osoba treba i očekuje (zaštitu radi zaustavljanja nasilja, informacije o tome kome se obratiti za primanje stručne pomoći, pomoć pri prijavi nasilja, pomoć pri pozivanju kriznog centra / skloništa, pravne savjete itd.)
- Pokažite, izrazite da joj vjerujete.
- Ne pokušavajte pronaći dokaze za to da je osoba doista žrtva kaznenog djela. Prepustite to policiji. Vjerujte osobi da je žrtva nasilja.
- Ne pokušavajte utvrditi „objektivnu istinu”. Prepustite to policiji. Trebate se usredotočiti na pružanje emocionalne podrške i osnovnih informacija o dostupnoj pomoći osobi u nevolji.
- Jasno izrazite svoje stajalište protiv nasilja. Nemojte nijekati, umanjivati, racionalizirati, ispričavati se ili tolerirati nasilje.
- Recite osobi da ima pravo osjećati se sigurno.
- Objasnite da nitko nema pravo biti nasilan prema drugoj osobi.
- Recite: „Vi niste krivi za nasilje ili zlostavljanje.” Naglasite da je osoba koja uzrokuje nasilje u potpunosti odgovorna za nasilje.
- Pomognite osobi istražiti izvore podrške i pomoći (prijatelji, obitelj, kolege, znanje, vještine…).
- Pružite informacije o različitim programima pomoći (ustanove, nevladine organizacije, procedure).
- Poštujte njezinu odluku.
- Zahvalite joj što vam je rekla za nasilje i što vam je vjerovala.
- Ne pitajte:
- „Što ste učinili da izazovete nasilje druge osobe?”
- „Zašto niste prijavili nasilje?”
- „Zašto niste otišli?”
- „Kako ste mogli dopustiti da se netko tako ponaša prema vama?”
- Ne tražite dokaze nasilja.
- Nikad ne zahtijevajte suočavanje s nasilnikom.
- Osoba koja vrši nasilje ima veću moć od žrtve, njihov odnos nije jednak.
- Ne ponašajte se snishodljivo prema žrtvama nasilja. Ponašajte se prema njima kao prema sposobnim odraslim osobama.
- Ne moralizirajte, procjenjujte i ne osuđujte ljude i njihovo razmišljanje, osjećaje i djela.
- Nemojte imati nerealna očekivanja od žrtava. Ne vršimo pritisak na osobu da učini nešto.
- Nemojte davati savjete.
- Ne navodite osobu da misli da je njezino ponašanje doprinijelo nasilju.
- Ne ispitujte i ne tražite detaljne informacije o onome što se dogodilo.
- Ne pretvarajte se da niste čuli da vam je osoba otkrila svoje iskustvo nasilja ili zlostavljanja.
- Ne pokušavajte spasiti osobu. Održavajte prikladne granice (ne pozivajte osobu da ostane kod vas ako nema kamo ići, ne pratite je kući kako bi mogla uzeti odjeću, dokumente i druge stvari koje su joj potrebne prilikom napuštanja partnera zlostavljača…).
- Ne reagirajte na pretjerano dramatičan način („To je katastrofa; to je zaista šokantno, nasilje uzrokuje nepopravljivu štetu…”).
- Ne kritizirajte žrtvu ni počinitelja.
- Ne govorite osobi detaljno o svojim iskustvima nasilja u obitelji.
- Ne silite osobu da napusti počinitelja.
Ne, takvo pitanje nije prikladno.
Ne, to nije prikladno. Ne biste trebali kritizirati nikoga. Važno je osuditi postupke, no ne i osobu.
Ne, to nije u redu. Ne biste trebali kritizirati nikoga. No važno je razgovarati o neprikladnom ponašanju.
Kada se suoči s nasiljem ili seksualnim zlostavljanjem djeteta, većina ljudi ne može izbjeći početnu reakciju nijekanja („Je li to moguće?”, „Ne mogu vjerovati da je to istina.”). Ljudi su često razapeti između toga da djeluju ili da ne čine ništa jer „Nisam siguran/-na je li to uopće istina” ili „Ne znam što učiniti da pomognem djetetu i da nenamjerno ne prouzročim još veću štetu.” Važno je da uvijek vjerujemo djeci i zaštitimo ih jer se ona ne mogu zaštititi sama. Sumnju na nasilje nad djetetom uvijek je potrebno prijaviti. Događaji koji prate otkrivanje fizičkog ili seksualnog zlostavljanja djeteta (reakcije obitelji, drugih ljudi, policijska intervencija, sud, centar za socijalnu skrb itd.) imaju ključan utjecaj na posljedice nasilja ili seksualnog zlostavljanja djeteta.
Važno je pobrinuti se da dijete što manji broj puta mora govoriti o nasilju ili seksualnom zlostavljanju. Tako možemo spriječiti dodatnu djetetovu traumu zbog neprekidnog detaljnog ispitivanja, prisjećanja i razgovaranja o nasilju koje je doživjelo.
Nekoliko osnovnih preporuka:
- Ostanite mirni, vaša prva reakcija veoma je važna.
- Vjerujte u ono što dijete govori. Prečesto se događa da ne vjerujemo djeci. Saslušajte dijete bez osuđivanja.
- Potvrdite djetetove osjećajte („Razumijem da si ljut/-a.”, „Tuga je normalan osjećaj.”).
- Dijete može upotrijebiti izravne, grafičke izraze u opisivanju onoga što je doživjelo. Budite spremni na to. Pokušajte upotrijebiti iste izraze.
- Ne izbjegavajte teme zbog kojih vam je neugodno. Pobrinite se da dijete zna da može razgovarati s vama o svemu.
- Ne donosite zaključke naprečac. Pustite dijete da prvo ispriča svoju priču.
- Uvjerite dijete:
- da vam je stalo;
- da ste još uvijek njegov prijatelj;
- da nije krivo za ništa.
- Recite djetetu kako ćete djelovati i što ćete učiniti (npr. reći nekome da osigura prikladnu pomoć…).
- Nijekanje da je bilo zlostavljanja („Jesi li siguran/-na da se to dogodilo?”).
- Naglašavanje djetetove krivnje i odgovornosti („Bio/-la si zaista zločest/-a.”, „I ti si dodirivao/-la svog djeda.”)
- Pretjerano dramatična reakcija („To je katastrofa; to je zaista šokantno…”)
- Naglašavanje statusa žrtve (da je dijete „oštećeno”, bespomoćno…).
- Pretjerano zaštitničko ponašanje prema djetetu.
- Sugestivna pitanja („Jesi li otišao/-la u njegovu sobu?”).
- Negativni oblik rečenica.
- Dva pitanja u rečenici, složena pitanja (tko, kome, što itd.).
- Riječi na stranom jeziku, apstraktne riječi.
- Pitanja koja počinju sa „zašto” („Zašto nisi progovorio/-la o ovome ranije?”).
- Izražavanje šoka i nevjerice.
- Kritiziranje, moraliziranje, korenje.
- Prijetnje („Moraš reći istinu. Tvoj otac može otići u zatvor.”)
- Obećanja koja nisu u vašoj moći („Obećajem da ti se to više nikad neće dogoditi.” „Obećajem da neću reći nikome za to.”)
Ne.
Psihološko, emocionalno i bihevioralno stanje žrtava ne trebaju se tretirati kao patološka stanja, već kao normalne reakcije na pretrpljeno nasilje. Da bi preživjela nasilnu vezu, žrtva nasilja razvije strategije preživljavanja, što je normalna reakcija na pretrpljeno nasilje. [18]
USPOSTAVA KONTAKTA
- Započnite tako da se predstavite
„Zdravo, ja sam Jane.”
2. Zapitajte se je li sigurno pitati za nasilje / razgovarati o nasilju? „Neka od pitanja koje možete postaviti su sljedeća…”
„Trebate li pomoć?”
„Je li sve u redu?”
„Kako vam mogu pomoći?”
„Osjećate li se ugroženo?”
„Je li vaš život ili život vaše djece ugrožen na bilo koji način?”
Razmišljajte o sigurnosti, povjerenju, povjerljivosti. Gdje možete razgovarati s osobom da bi se ona osjećala sigurno i ugodno za razgovor o svojim iskustvima i problemima? Tko je prisutan?
ŠTO JE PROBLEM?
- Pažljivo slušajte što osoba govori (verbalno i neverbalno).
- Aktivno se usredotočite na žrtvu.
- Važno je razumjeti njezine potrebe i očekivanja od nas.
- To nam može pomoći u procjeni emocionalnog stanja osobe, njezinih potreba (za informiranjem, djelovanjem itd.) i njezinih očekivanja.
- Definirajte nasilje kao nasilje. Ne upotrebljavajte nikakve druge definicije kao što su sukob, svađa, slaba komunikacija, pretjerivanje, prekomjerna osjetljivost itd.
- Vjerujte osobi da je žrtva nasilja.
- Jasno utvrdite tko je žrtva, a tko zlostavljač.
- Naglasite da je osoba koja uzrokuje nasilje u potpunosti odgovorna za nasilje; nikad ne pokušavajte podijeliti odgovornost za nasilje između zlostavljača i žrtve.
ŠTO JE DOSAD NAPRAVLJENO?
- Postavljajte pitanja, istražujte i slušajte: koje je korake osoba već poduzela da bi zaustavila nasilje i primila pomoć?
- je li razgovarala s nekime o nasilju prije nego što se obratila vama,
- je li prijavila nasilje u prošlosti,
- je li primila pomoć od socijalne službe,
- je li trenutačno odnosno je li prije bila u kriznom centru ili skloništu,
- tko joj je dosad pomogao…
- Ponudite emocionalnu podršku žrtvi nasilja:
- pohvalite je zato što je potražila pomoć,
- pomognite joj u uklanjanju osjećaja krivnje,
- razgovarajte o njezinim osjećajima, željama i potrebama.
KOJI SU MOGUĆI KORACI/ DOSTUPNI RESURSI?
- Zajedno s osobom istražite koji su joj resursi dostupni (poticajna društvena mreža, smještaj, financije, posao, informacije…) i moguće korake za zaustavljanje nasilja i napuštanje veze u kojoj ima zlostavljanja.
- Pružite informacije o različitim programima pomoći (ustanove, nevladine organizacije, procedure).
- Važno je da zajedno s osobom istražite njezine izvore snage – stvari koje joj pomažu da se smiri, opusti, ostane pozitivna, osjeća povezano, podržano. Što mogu učiniti da bi se pobrinule za svoju fizičku i psihološku dobrobit.
AKCIJSKI PLAN
- Zajedno sa žrtvom napravite plan daljnjeg djelovanja radi zaustavljanja nasilja i primanja potrebne pomoći i podrške.
- Podržite i poštujte njezinu odluku.
- Recite joj koji će biti vaši postupci (ako ste obvezni izvijestiti policiju itd.).
- U hitnom slučaju, kada je život ugrožen, ili u drugim slučajevima u kojima je potrebna policijska intervencija, nazovite policiju!
- Izradite SIGURNOSNI PLAN zajedno sa žrtvom.
- Izbjegavajte kuhinju (noževi itd.).
- Izbjegavajte sve prostorije iz kojih nema izlaza, kupaonice itd.
- Izbjegavajte sve prostorije u kojima se nalazi oružje.
- Ne idite u prostoriju u kojoj se nalaze vaša djeca jer bi vaš partner mogao ozlijediti i njih. Naučite ih da se odmaknu i da ne pokušavaju pomoći. Ako su djeca dovoljno stara, možda ćete ih moći naučiti da nazovu policiju.
- Uvijek sa sobom nosite (ili čuvajte na jednom mjestu kojem možete pristupiti u žurbi) važne dokumente (putovnicu, zdravstvenu iskaznicu, osobnu iskaznicu, vozačku dozvolu itd.) i lijekove koje uzimate vi ili vaša djeca.
- Razgovarajte s djecom o tome kako se nositi s izljevima nasilja (hoće li otići kod susjeda, nazvati policiju itd.).
- Kada ne možete izbjeći fizičko nasilje, zauzmite položaj koji će umanjiti štetu (sklupčajte se, zaštitite glavu rukama).
- Ne nosite šalove ili dugi nakit; počinitelj ih može upotrijebiti za davljenje.
- Uvijek sa sobom nosite napunjeni mobitel. Memorirajte važne brojeve tako da ih možete brzo birati.
- Ako je moguće, recite barem jednom susjedu za zlostavljanje i zamolite ga da nazove policiju ako čuje vriske ili pozive u pomoć.
- Pokušajte održavati odnos s barem jednom osobom kojoj vjerujete.
- Vodite računa o svim nasilnim činovima i zapišite ih ako odlučite prijaviti zlostavljanje u budućnosti. Pohranite tu evidenciju na sigurno mjesto, po mogućnosti negdje izvan svog doma.
- Ako ste ozlijeđeni, idite liječniku. Čuvajte svu medicinsku dokumentaciju na sigurnom mjestu.
- Nastojte sačuvati barem jednu aktivnost izvan doma (odlazak u trgovinu, šetnja psa, bacanje otpada itd.).
- Ako je moguće, i što češće možete, mijenjajte lozinku za svoj račun e-pošte, račune na društvenim mrežama (Facebook, Linkedin itd.) i za internetsko bankarstvo kako biste ograničili mogućnost partnerove kontrole.
- Kontaktirajte s lokalnim programom za zaštitu od nasilja u obitelji gdje možete dobiti emocionalnu podršku, savjetovanje, savjete o smještaju u slučaju nužde te druge informacije i usluge, neovisno o tome odlučite li ostati u vezi ili otići.
- Izgradite što je moguće jači sustav podrške.
Uzmite samo neophodne stvari za sebe i svoju djecu:
- važni dokumenti (osobna iskaznica, zdravstvena iskaznica, vozačka dozvola, rodni list, vjenčani list itd.),
- novčanik,
- ključevi od stana i automobila,
- mobitel i punjač za njega,
- lijekove za sebe i djecu.
Kada se nađete na sigurnome mjestu (sigurna kuća, krizni centar itd.), po ostale osobne stvari možete otići u pratnji policije.
- Pobrinite se da vaš partner ne primijeti da se spremate otići. Ako radite, odite na posao kao i obično, ako vodite dijete u vrtić, učinite to tada. Ako većinu vremena boravite kod kuće, odite kada vaš partner nije kod kuće.
- Preselite se na mjesto gdje vas partner neće tražiti (sigurna kuća, prijatelji koje ne poznaje…).
- Ako je moguće, spremite kod prijatelja ili rodbine kovčeg s glavnim osobnim stvarima, primjercima važnih dokumenata, potrebnim lijekovima i rezervnim ključevima od automobila i stana.
- Ako imate mogućnost pripremiti sigurnosni plan za napuštanje nasilne veze, povežite se s nevladinom organizacijom ili dobrotvornom ustanovom koja pomaže žrtvama nasilja.
- Također možete nazvati broj nacionalne linije za pomoć žrtvama nasilja u obitelji i zatražiti pomoć ili savjet: 0800 55 44 radnim danom od 11 do 17 sati ili posjetiti web-mjesto: http://www.azkz.net/
- Kada ostajete kod kuće, postavite što više sigurnosnih mehanizama (dodatne brave, sigurnosna vrata, alarm, vanjski svjetlosni senzor…).
- Uvijek nosite sa sobom napunjeni mobitel s važnim brojevima na brzom biranju.
- Nazovite policiju ako je vaš partner ponovno agresivan prema vama (želi provaliti u stan, pretući vas…).
- Naučite djecu svoj telefonski broj i telefonski broj policije u slučaju da ih vaš bivši partner pokuša oteti.
- Razmislite o promjeni svog broja telefona.
- Dobro promislite kome ćete otkriti svoju novu adresu kako je vaš bivši partner ne bi saznao.
- Obratite pažnju na informacije koje objavljujete na internetu.
- Ako je moguće, pobrinite se da vašu poštu ne šalju na staru adresu.
- Razmislite o prijavljivanju nasilja, to će vam pružiti veću sigurnost.
- Ako vaš partner ima zabranu približavanja, zamolite susjede da nazovu policiju ako ga vide.
- Informirajte školu i vrtić u koje vaša djeca idu o svojoj situaciji i o kontaktiranju s djecom.
- Izbjegavajte osamljene ulice i parkirališta.
- Promijenite sve lozinke (društvene mreže, internetsko bankarstvo…).
U hitnom slučaju, kada postoji prijetnja po život, ili u drugim slučajevima u kojima je potrebna policijska intervencija, nazovite broj policije za hitne slučajeve!
Nasilje možete prijaviti policiji:
- telefonom na broj 192 (svaki telefonski razgovor se snima, a poziv na ovaj broj je besplatan za pozive s fiksnih i mobilnih linija),
- osobno dolaskom u najbližu policijsku postaju,
- putem on line aplikacije Red button (namjenjeno djeci),
- preko pametnih telefona putem aplikacije MUP-sigurnost i povjerenje.
Kada zove policiju žrtva nasilja trebala bi pružiti sljedeće informacije:
- Osobne informacije (svoje ime i prezime)
- Lokaciju (gdje se nalazi u vrijeme poziva)
- Što se dogodilo, zašto treba pomoć policije
- Ako treba liječnika, odmah to naglasite!
- U slučaju neposredne opasnosti osigurajte da žrtva ostane na liniji. Policijski djelatnik reći će vam što točno trebate napraviti. Po potrebi policijski djelatnik bit će poslan na njenu lokaciju.
Nekoliko stvari koje trebate zapamtiti prilikom prijavljivanja nasilja:
- Zlostavljač će često prijetiti žrtvi kako bi je utišao ili će se pretvarati da je sve u redu.
- Važno je da žrtva glasno izrazi svoju potrebu za pomoći.
- Pobrinite se da žrtva kaže policijskim djelatnicima ako u blizini ima drugih ljudi (djece ili drugih osoba). Ako je potrebno, policija će pozvati druge stručnjake da pomognu žrtvi i njezinoj obitelji (socijalne radnike itd.).
- Policijski djelatnici razgovarat će sa žrtvom i zlostavljačem odvojeno, a taj postupak može potrajati nekoliko sati.
- Policija će po potrebi izreći zlostavljaču zabranu približavanja, što znači da se zlostavljač neće smjeti približiti žrtvi neovisno o njezinoj lokaciji.
- Ako se ispune zakonski uvjeti, policija može zadržati zlostavljača.
- Po dovršetku postupka žrtva se može vratiti ondje gdje stanuje.
- Budite pripremljeni kada prijavljujete nasilje – zapišite sve informacije o incidentima tako da možete pružiti detaljne informacije policiji. Morat ćete reći/opisati što se dogodilo, zašto vam je potrebna pomoć policije.
- Svakako pokažite ozljede policijskom djelatniku, odite liječniku i/ili ginekologu i spremite papirologiju kao dokaz.
- Prilikom prijavljivanja nasilja recite policijskom djelatniku tko su mogući svjedoci.
- Svakako recite policijskom djelatniku za moguću materijalnu štetu koja je nastala kao posljedica nasilja jer će je policija istražiti i pribaviti dokaze.
- Svakako spremite svu papirologiju povezanu s prijavom.
- Može proći nekoliko mjeseci od podnošenja prijave o nasilju do stvarnog sudskog termina.
- Odgovor na takvu prijavu neće biti jednako brz kao u slučaju prijave telefonom ili u policijskoj postaji.
- Prijavljivanje na internetu namijenjeno je slučajevima koji nisu hitni.
- Svakako podnesite prijavu o nasilju na internetu kada niste izravno ugroženi.
Nasilje u obitelji i drugi oblici rodno utemeljenog nasilja predstavljaju kršenje ljudskih prava. Žrtve nasilja imaju pravo na život bez nasilja.
Temeljna prava žrtava nasilja su:
- pravo na zaštitu života i osiguranje osobne sigurnosti,
- pravo na punu informiranost,
- pravo na zaštitu privatnosti i ugleda,
- pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć,
- pravo na besplatnu pravnu pomoć,
- pravo na novčanu naknadu i obeštećenje.
Postoje različite mjere za zaštitu žrtava od daljnjeg nasilja. Jedan od prvih koraka za zaustavljanje nasilja i zaštitu žrtava nasilja jest prijavljivanje nasilja relevantnim ustanovama.
- Mjere izrečene od strane suda
- Mjere izrečene od strane policije
- Mjere centra za socijalnu skrb
- Mjere zdravstvenih ustanova
- Mjere odgojno-obrazovnih ustanova [19]
Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji počinitelju nasilja u obitelji može se izreći, kazna zatvora te zaštitne mjere, sigurnosne mjere i mjere opreza [19].
- Novčana kazna
- Kazna zatvora
- Zaštitne mjere: obavezni psihosocijalni tretman, zabrana približavanja žrtvi nasilja, zabrana uhođenja ili uznemiravanja osobe izložene nasilju, udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora, obavezno liječenje od ovisnosti, mjera oduzimanja predmeta. Sud može izreći zaštitne mjere na zahtjev osobe izložene nasilju u obitelji, policije ili po službenoj dužnosti.
- Sigurnosne mjere: obvezno psihijatrijsko liječenje, obvezno liječenje od ovisnosti, obvezan psihosocijalni tretman, zabrana obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti, zabrana upravljanja motornim vozilom, zabrana približavanja, udaljenje iz zajedničkog kućanstva, zabrana pristupa internetu i zaštitni nadzor po punom izvršenju kazne zatvora.
- Mjere opreza: zabrana približavanja određenoj osobi, zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana uhođenja ili uznemiravanja žrtve ili druge osobe i/ili udaljenje iz doma.
Sukladno čl. 130.6 Prekršajnog zakona policijski službenici mogu na mjestu događaja počinitelju nasilja u obitelji odrediti naredbom privremenu mjeru opreza: zabranu posjećivanja određenog mjesta ili područja odnosno zabranu približavanja određenoj osobi i zabranu uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom. Navedena mjera može se izreći u trajanju do 8 dana [19].
Centri za socijalnu skrb dužni su policiji prijaviti nasilje u obitelji, upoznati žrtvu s njezinim pravima i pomoći joj u ostvarenju tih prava te zajedno sa ženom žrtvom nasilja izraditi plan njezine sigurnosti. U neodgodivim slučajevima, kao što je poduzimanje mjera za otklanjanje neposredne opasnosti za život i zdravlje, donijet će usmeno rješenje radi trenutne zaštite sigurnosti žrtve i narediti izvršenje rješenja bez odgode.
Centar za socijalnu skrb dužan je radi zaštite dobrobiti djeteta, ako se radi o nasilju u obitelji koje je počinio roditelj koji ne živi s djetetom, razmotriti je li potrebno donijeti odluku kojom se roditelju koji ne živi s djetetom zabranjuju susreti i druženja radi zaštite zdravlja i drugih važnih interesa djeteta.
U slučaju da je dijete postalo žrtva obiteljskog nasilja tako da je bilo izravno izloženo nasilju ili da je svjedočilo nasilju, centar za socijalnu skrb žurno će izreći odgovarajuće mjere obiteljsko-pravne zaštite vodeći računa o svim okolnostima slučaja te redovito (najmanje dva puta mjesečno) i pozorno nadzirati izvršavanje provođenja mjera i postignute rezultate, pri čemu je dužan izraditi odgovarajuće izvješće ili službenu bilješku [19].
Zdravstvene ustanove dužne su pružiti žrtvi sveukupnu zdravstvenu skrb s ciljem očuvanja tjelesnog i psihičkog zdravlja žrtve kao i sanacije nastalih ozljeda i psihotrauma. U slučaju saznanja o počinjenom nasilju u obitelji zdravstveni djelatnici dužni su prijaviti nasilje policiji, utvrditi uzroke i način nastanka ozljeda te obaviti cjeloviti zdravstveni pregled. U slučaju tjelesne ozljede nanesene od strane člana obitelji liječnik u hitnoj medicinskoj pomoći ili izabrani liječnik dužan je ispuniti Prijavu ozljede/bolesti br. 030911 ili br. 03055 prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji te označiti Prijavu brojem koji sadrži datum, mjesec i godinu nastanka ozljede (zaokružena rubrika 4.). Prijavu treba voditi u posebnom protokolu i bolesničkom kartonu. Navedena prijava podnosi se policiji i područnom uredu HZZO-a prema prebivalištu osigurane osobe. Ako je žrtva ili počinitelj nasilja u obitelji osoba s duševnim smetnjama ili osoba liječena od alkoholizma i drugih ovisnosti, po potrebi je uputiti na liječenje odnosno prisilno hospitalizirati i o tome obavijestiti centar za socijalnu skrb i policiju [19].
Odgojno-obrazovne ustanove dužne su provoditi senzibiliziranje djelatnika odgojno-obrazovnih ustanova s obzirom na pojave nasilja u obitelji koje doživljavaju djeca i učenici te poduzimanje mjera radi otkrivanja i prijavljivanja problema i pomoći djetetu. Učitelji i stručni suradnici dužni su poduzimati mjere zaštite prava djeteta/učenika te o svakom kršenju tih prava, posebice o oblicima tjelesnog ili duševnog nasilja, spolne zlouporabe, zanemarivanja ili nehajnog postupanja, zlostavljanja ili izrabljivanja, odmah, ukoliko situacija zahtijeva osigurati medicinsku pomoć, žurno izvijestiti ravnatelja škole koji će izvršiti prijavu policiji i obavijestiti centar za socijalnu skrb, ako se radi o osobito teškom obliku, intenzitetu ili dužem vremenskom trajanju nasilja koje je izazvalo traumu, savjetovati se sa stručno-razvojnom službom odgojno-obrazovne ustanove, stručnjacima centra za socijalnu skrb obaviještenog o slučaju te sa drugom stručnom službom izvan ustanove o načinu postupanja i pomoći djetetu žrtvi nasilja u obitelji u okviru odgojno-obrazovne ustanove [19].
Nakon što žrtva nasilja odluči napustiti vezu u kojoj ima zlostavljanja, važno je osigurati njezinu sigurnost. U mnogo slučajeva to uključuje sklanjanje na sigurno mjesto podalje od zlostavljača.
Sljedeća sigurna mjesta za žrtve nasilja su dostupna u Hrvatskoj:
- Autonomna ženska skloništa – na području Republike Hrvatske dostupno je sedam autonomnih ženskih skloništa koja vode aktivistice ženskih organizacija. Pružaju smještaj i psihosocijalnu pomoć i podršku ženama koje su preživjele partnersko nasilje i njihovoj djeci do godinu dana, a po potrebi, u najtežim situacijama, i duže, bez obzira na adresu prebivališta i prijavu nasilja policiji. Sve usluge i smještaj za žene i njihovu djecu je besplatan. Autonomna skloništa financiraju se prema triparitetnom modelu financiranja (30% nadležno ministarstvo, 30% upanija, 30% grad, 10% vlastita sredstva).
- Domovi za djecu i odrasle žrtve obiteljskog nasilja – su, gradske ili županijske institucija koje mogu (ali ne moraju) biti osnovana u suradnji s postojećim nevladinim organizacijama ili kroz kreiranje nove nevladine organizacije. Na području Hrvatske postoji sedam domova koja pružaju smještaj žrtvama obiteljskog nasilja i njihovoj djeci do 6 mjeseci, iznimno do godinu dana. Smještaj u dom ovog tipa moguće je ostvariti temeljem rješenja nadležnog centra za socijalnu skrb ili u hitnim slučajevima posredstvom policije. Sve usluge i smještaj za žene i njihovu djecu je besplatan. Domovi se financiraju sredstvima nadležnog ministarstva po modelu glavarina.
- Caritasova prihvatilišta za zlostavljane žene i majke s djecom – prihvatilišta su osnovana pri nadbiskupijama, a vodi ih Caritas. Na području Hrvatske postoji 5 prihvatilišta. Pružaju smještaj ženama i njihovoj djeci do 6 mjeseci a izuzetno do godine dana. Smještaj u dom ovog tipa moguće je ostvariti temeljem rješenja nadležnog centra za socijalnu skrb ili u hitnim slučajevima posredstvom policije. Prihvatilišta se financiraju sredstvima nadležnog ministarstva po modelu glavarina i županija.
- Prihvatni smještaj za žrtve trgovanja ljudima – jest oblik privremenog smještaja za žrtvu u kojem joj se, do njezine konačne odluke o prihvaćanju programa pomoći i zaštite, osigurava psihosocijalna, zdravstvena, pravna i druga potrebna pomoć. Prihvatni smještaj za djecu organiziran je u sklopu nacionalnog skloništa za djecu žrtve trgovanja ljudima. Prihvatni smještaj za odrasle osobe vodi Hrvatski crveni križ. Osoba sa statusom žrtve ima mogućnost smještaja u sigurnom skloništu ili u alternativnom smještaju. Ako je žrtva državljanin Republike Hrvatske, može boraviti u smještaju u vlastitoj organizaciji (obitelj i sl.). Smještaj je za žrtve bespatan i ostvaruje se prijavom policiji, Crvenom križu ili na SOS liniju 0800 7799 za žrtve trgovanja ljudima. Djeci do tri godine starosti ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi osigurava poseban smještaj.
SOS telefoni za žrtve nasilja su besplatni i njihov osnovni cilje je pružanje podrške, informacija, savjetovanja i uputa žrtvama nasilja. Žrtve nasilja savjetodavnu pomoć mogu dobiti na sljedećim linijama za pomoć:
SOS telefon Ženskog savjetovališta – namijenjen je ženama koje trebaju podršku, informacije, savjetovanje i upute. Djeluje na nacionalnoj razini i usluge pruža besplatno, anonimno i povjerljivo.
- Besplatni telefon: 0800 55 44
- Internetska stranica: http://www.azkz.net/
- Radno vrijeme: radnim danom od 11 do 17 sati.
SOS liniju za žrtve trgovanja ljudima – povjerljiva je, anonimna, besplatna i sigurna te nudi informacije o pravima i mogućnostima, psihološko i pravno savjetovanje, zastupanje pred sudovima i posredovanje pri institucijama u svrhu ostvarenja prava.
- Besplatni telefon: 0800 77 99
- Internetska stranica: http://www.petra-nvo.net/
- Radno vrijeme: svaki dan od 10 do 18 sati.
Hrabri telefon za djecu – omogućuje da se dječji glas čuje te sustavno radi na prevenciji okrutnosti i nepravde prema djeci.
- Besplatni broj: 116 111
- Savjetodavni e-mail: hrabrisa@hrabritelefon.hr
- Internetska stranica: http://www.hrabritelefon.hr/
- Radno vrijeme: svakim radnim danom od 9 do 20 h
- Chat: hrabritelefon.hr/chat
- Forum: http://www.cybermed.hr/forum/specijalizacije_medicina/hrabri_forum_za_zlostavljanu_i_zanemarenu_djecu
Nasilje u obitelji i drugi oblici rodno utemeljenog nasilja zdravstveni su problemi epidemijskih razmjera. Uz neposrednu traumu uzrokovanu zlostavljanjem, nasilje u obitelji i drugi oblici rodno utemeljenog nasilja doprinose velikom broju kroničnih zdravstvenih problema, uključujući među ostalim depresiju, zlouporabu alkohola i opojnih sredstava.
Posebno je važno potražiti zdravstvenu skrb ako je žrtva tjelesno ozlijeđena, silovana, trudna ili ima probleme s psihičkim zdravljem uzrokovane nasiljem [20].
Međutim, važno je da žrtve točno opišu ozljede, tko ih je uzrokovao i kada. Njihov zdravstveni karton može biti vrlo važan kao dokaz na sudu u slučaju da u nekom trenutku odluče podnijeti tužbu.
Izloženost nasilju može znatno utjecati na promjenu poimanja sebe, drugih i svijeta.
Žrtve mogu zatražiti pomoć:
- liječnika opće prakse,
- psihijatara,
- psihologa ili
- drugih stručnjaka za psihičko zdravlje.
Psihosocijalna podrška jest neterapijska intervencija koja pomaže osobi u nošenju sa stresorima s kojima se suočava. Psihosocijalna podrška može se prilagoditi u različitim situacijama. Njezin je glavni cilj reagiranje na psihološke i fizičke potrebe ljudi. Žene žrtve nasilja ozbiljno su traumatizirane i potrebni su im sigurno mjesto i intenzivna podrška. Zakoni koji štite od nasilja nužni su, ali treba istaknuti da oni ne nude rješenje za svaki problem. Jedan je od ključnih kriterija dobre prakse osiguran pristup uslugama pomoći i podrške ženama.
Sljedeći oblici psihosocijalne podrške su dostupni žrtvama nasilja:
- prosljeđivanje prijave nasilja institucijama,
- praćenje napretka pojedinačnih slučajeva,
- osobno savjetovanje,
- telefonsko savjetovanje,
- savjetovanje poštom i e-poštom,
- društveno zagovaranje,
- grupa za samopomoć,
- pravna pomoć.
Mreža dostupnih usluga za pomoć i podršku ženama predstavlja preduvjet za eliminaciju nasilja protiv žena. Nevladine organizacije i centri za socijalnu skrb osiguravaju odgovarajuću pomoć i podršku žrtvama.
Žrtvama je potrebna poticajna društvena mreža da im pomogne u oporavljanju od posljedica nasilja. Snažna društvena mreža jedan je od najvažnijih zaštitnih čimbenika koji nam pomaže nositi se s različitim izazovima u životu.
Žrtve nasilja trebaju osobu ili osobe kojima vjeruju i s kojima mogu razgovarati o nasilju. Važno je da osobe s kojima žrtva odluči razgovarati vjeruju žrtvi i ponude joj potrebnu podršku.
Osoba koja pruža podršku može biti prijatelj, član obitelji, susjed, kolega, predstavnik lokalne zajednice itd.
E-UČENJE
Naša online interaktivni program e-učenja FIRST uključuje:
- tri modula e-učionice “Psihosocijalna podrška za žrtve obiteljskog i drugiha oblika rodno utemeljenog nasilja“, gdje se mogu dobiti teorijska i praktična znanja potrebna za pružanje pomoći i podrške žrtvama (ABC o nasilju u obitelji i rodno utemeljenog nasilja; Kako odgovoriti i ponuditi podršku žrtvi nasilja; Prava žrtava i različiti oblici pomoći).
- e-alat za pomoć koji će osobama koje djeluju kao prve točke kontakta pomoći u odgovarajućem pružanju pomoći i podrške žrtvama nasilja.
E-program učenja FIRST bit će dostupan online članovima uspostavljene mreže prvih točaka kontakta za žrtve obiteljskog i drugih oblika rodno utemeljenog nasilja, te također, svim zainteresiranim korisnicima i općoj javnosti s ciljem što veće dostupnosti. Među ostalim, ciljana skupina su zdravstveni radnici/e, prosvjetni radnici/e, organizacije civilnog društva, stručnjaci/kinje koji rade u odjelima ljudskih potencijala, socijalni radnici/e, psiholozi i psihologinje, pravni stručnjaci/kinje, itd.
E-programu učenja možete pristupiti ovdje. Kod prvog pristupa e-učionici potrebno je registrirati se. Registracija je jednostavna. Odaberite ponuđenu opciju “Još uvijek bez lozinke” i unesite registracijske podatke. Korisničko ime može biti isto kao i vaš e-mail. Kreirajte svoju lozinku i na kraju nužno je unijeti promo kod (first_cro) i lozinku koju želite kreirati.
NACIONALNE MREŽE PRVIH TOČKI KONTAKTA ZA ŽRTVE OBITELJSKOG I DRUGIH OBLIKA RODNO UTEMELJENOG NASILJA
bit će uspostavljene u Sloveniji, Bugarskoj, Hrvatskoj i Velikoj Britaniji. Povezat će se najmanje 25 različitih prvih točki kontakta u svakoj državi (npr. škole, vrtići, sveučilišta, različite tvrtke, nevladine organizacije, knjižnice, dućani, itd.).
Njihova uloga biti će pružati prvu psihosocijalnu pomoć žrtvama obiteljskog i drugih oblika rodno utemeljenog nasilja u kriznim situacijama i drugim situacijama kad nije moguće profesionalno savjetovanje.
Provođenjem e-učenja i radionica za osobe koje će radititi na prvim točkama kontakta nastojimo osigurati visoko kvalitetnu pomoć i podršku za žrtve nasilja. Edukacijski paket FIRST(e-učenje program obuke i e-alat za pomoć žrtvama) provesti će se u kombinaciji s radionicom FIRST edukacija za edukatore.
Projekt će doprinijeti da osobe koje imaju ulogu prve točke kontakta unaprijede svoja znanja iz područja obiteljskog i drugih oblika rodno utemeljenog nasilja u rasponu od razumijevanja karakteristika problema do praktičnih vježbi na stvarnim primjerima. Kombinacija programa e-učenja s e-alatom za pomoć žrtvama omogućit će adekvatan odgovor i na taj način osigurati da žrtve nasilja dobiju potrebnu pomoć.
KAKO SE MOŽETE UKLJUČITI?
Srdačno pozivamo vašu organizaciju/instituciju da postane prva točka kontakta i doprinese akcijama FIRST protiv obiteljskog/partnerskog nasilja i drugih oblika rodno utemeljenog nasilja.
Što će biti vaša uloga / koje korake vi trebate poduzeti
- Bit ćete pozvane/i da potpišete sporazum o suradnji za vašu organizaciju/instituciju kako bi postale/i članica nacionalne mreže prvih točaka kontakta za žrtve obiteljskog/partnerskog i drugih oblika rodno utemeljenog nasilja.
- Bit ćete pozvane/i da odaberete osobe iz vaše organizacije/institucije koje će djelovati kao prve točke kontakta.
- Osobe koje će postati prve točke kontakta u vašoj organizaciji koristiti će e-program za učenje FIRST i e-alat za pomoć (e-učionicu koja se nalaze na internetskoj stranici FIRST). E-učionica pruža osnovne informacije o problemu obiteljskog/partnerskog i drugim oblicima rodno utemeljenog nasilja, posljedicama, pravima žrtava, informacijama o odgovarajućim postupcima i komunikaciji, osnovnom zakonskom okviru i pravnim pitanjima.
- Osobe iz vaše organizacije koje će postati prve točke kontakta predstaviti će program, provesti i promovirati korištenje programa FIRST u vašoj organizaciji i okruženju. Korištenje online okruženja za provođenje programa učenja pruža veliku fleksibilnost, podiže doseg potencijalnih sudionika te osigurava kontinuiranu dostupnost e-programa za učenje i e-alata za pomoć i nakon završetka projekta.
Koraci koje ćemo mi poduzeti:
- Promoviranje nacionalne mreže prvih točki kontakta na nacionalnom i međunarodnom nivou.
- Organiziranje godišnjih sastanaka organizacija koje djeluju kao prve točke kontakta.
- Razvoj e-alata za učenje FIRST.
- Pružati ćemo informacije, kao i tehničku i savjetodavnu podršku zaposlenicima/cama i pojedincima/kama koje djeluju u mreži prvih točki kontakta.
RADIONICA ZA PRVE TOČKE KONTAKTA ZA ŽRTVE NASILJA
U cilju osiguranja kvalitete ponuđene podrške žrtvama obiteljskog i drugih oblika rodno utemeljenog nasilja putem prvih točaka kontakta, razvili smo i implementirali program trening za trenere, kombiniran s interaktivnim e-programom za učenje za osobe koje djeluju kao prve točke kontakta u slučajevima obiteljskog i drugih oblika rodno utemeljenog nasilja. Tkođer smo razvili i e-alat za pomoć koji pruža dodatnu pomoć u radu s žrtvama nasilja.
Trodnevna radionica provedena je u travnju 2017. godine putem koje su sudionice i sudionici stekli nova znanja i alate koje će dalje prezentirati svojim kolegama i kolegicama u svojim organizacijama. Na taj način doprinijet će se povećanju resursa i kvalteti psihosocijalne pomoći i podrške dostupne žrtvama nasilja.
KAKO SE MOŽETE UKLJUČITI?
Vaša organizacija/institucija može postati prva točka kontakta i doprinijeti programu PRVE akcije protiv obiteljskog i drugih oblika rodno utemeljenog nasilja.
ŽELITE LI POMOĆI? UKLJUČITE SE.
SLOVENIJA
ISA institut
Prešernova cesta 5
1000 Ljubljana
Slovenija
Telefon: +386 59 016 138
Email: info@isainstitut.si
VELIKA BRITANIJA
The AIRE Centre (Advice on
Individual Rights in Europe)
17 Red Lion Square
London
WC1R 4QH
Velika Britanija
Telefon: 020 7831 4276
BUGARSKA
Association ‘Centre Dinamika’
9 ‘Panayot Hitov’ Street, floor 1
7012 Ruse
Bugarska
Telefon: +359 887 493 503
Email: centre_dinamika@abv.bg
HRVATSKA
Centar za žene žrtve rata – ROSA
Kralja Držislava 2
10 000 Zagreb
Hrvatska
Telefon: +385 1 4551142
SOS protiv trgovanja ljudima: 0800 7799
Email: cenzena@zamir.net